ideoloska osnova ljudskih prava
Sulejman Topoljak | Novi Horizonti br/str. 12Sistem ljudskih prava i sloboda u islamu počiva na islamskom vjerovanju.čovjek je, prema islamskom vjerovanju, stvorenje Jednog Veličanstvenog Stvoritelja, Uzvišenog Allaha dž.š. On je, u skladu s tim,, najodabranije Allahovo stvorenje.
Uzvišeni veli:'Mi smo sinove Ademove,doista, odlikovali:dali smo im da kopnom i morem putuju, i opskrbili ih ukusnim jelima, i dali im veliku prednost nad mnogima koje smo stvorili.' El-Isra, 70. Na osnovu te prednosti, Allah je čovjeku podario određena i nepromjenljiva prava i prednost nad ostalim stvorenjima . S druge strane, te privilegije omogućuju mu da obožava Uzvišenog ibadetom u njegovom širem značenju,što je, u osnovi, i cilj čovjekova stvaranja,'Džinove i ljude sam stvorio samo zato da me obožavaju.' Ezzarijat, 56. Obožavanje se postiže apsolutnom pokornosti Uzvišenom Allahu, dž.š. Cilj obožavanja je da uskladi pojedinca ili zajednice, segmente čovjekova duhovnog života i ponašanja i sve druge aktivnosti, u što se ubraja i korištenje njegovih prava i sloboda, u skladu sa onim što je Uzvišeni Allah, dž.š, propisao i objasnio u svom zakoniku ( šerijatu) postavljenom na islamskom vjerovanju, akidetu.
Pravilno shvatanje i razumijevanje ideološke osnove ljudskih prava i sloboda u islamu omogućava čovjeku da uživa ta prava i slobode, smatrajući ih Allahovim darovima, sukladno Allahovom zakoniku. Takvo shvatanje obavezuje i islamsku državu da građanima omogući uživanje tih prava. Država u islamu postoji upravo samo zato da omogući muslimanima da žive originalnim islamskim životom, čija osnovna odlika je mogućnost uživanja ljudskih prava i sloboda, ili čak državno podsticanje na korištenje prava i sloboda koje ljudima pripadaju.
Plodovi takvog shvatanja od ogromne su važnosti, jer i državljanin i država nastoje osigurati ta prava, omogućiti njihovu primjenu i uživanje.Takođe, državljanin sa zadovoljstvom prihvata sva ograničenja i ustrojstva koja je postavio šerijat u primjeni prava i sloboda, a i država sa zadovoljstvom prihvata sva ograničenja u ovlastima koja su šerijatom propisana. I musliman i islamska država vjeruju u jednu akidu iz čijeg zakonika su proizišla ta prava i slobode, kao što vjeruju i u jednog Boga, koji im je podario ta prava i slobode. Islam je uskladio pojedinačne i kolektivne tendencije i sličan primjer ne može se naći u drugim sistemima i filozofijama. Islam je to postigao objedinjenjem cilja pojedinca sa ciljem kolektiva i obrnuto. Taj cilj je primjena islamskog zakona - šerijata, u što spadaju prava i slobode, tražeći time Allahovo zadovoljstvo i sreću na drugom svijetu.Sa takvim sustavom islam je uspio da izbjegne pretjeranost u personalnim pravima na račun kolektivnih i obratno.Poznato je da kada personalna prava zadobiju prevlast nad državom i kolektivnim pravima - nastaje anarhija, a kada država i kolektivna prava steknu prevlast nad prsonalnim pravima - nastaje tiranija. Znači, nužno je iznaći garanciju kojom će se zaštiti od nasilja sa obje strane. Neophodno je pravedno prosuđivati i imati preciznu vagu koja će sve to tačno izvagati. To je, bez sumnje, šerijat, koji je tačno odredio šta pripada pojedincu, a i gdje su granice općeg ineresa. I ne samo to, već o ono što odredi šerijat preobražava u akide - vjeru koja se mora slijediti.
Iz izloženog se da zaključiti da se pojedinac ne može utopiti u državu u islamskom političkom sistemu. On ravnopravno stoji spram države i ti odnosi su su uzajamno potpomažući. Pa,ako je dužnost pojedinca da pomaže državu, da radi na njenom opstanku i razvoju i da joj se pokorava sve dok se država pokorava Allahovom zakonu, što su islamski pravnici definisali sljedećom sintagmom: 'bi takdimit-taati ven-nusreti,' dužnost je države u islamu, također, da ostvari i očuva muslimana kao jaku i jasnu islamsku ličnost, tako što će joj omogućiti da potpuno uživa prava i slobode koje joj je Allah, dž.š, podario.
SPECIFIčNOSTI I PRIRODA LJUDSKIH PRAVA I SLOBODA
Ljudska prava i slobode u islamu imaju posebnu prirodu i odlikuju se sa sljedećim specifičnostima:
a) To su Allahovi, dž.š, darovi.
b)Univerzalni su jer obuhvataju sva prava i slobode i odnose se nacjelokupno stanovništvo islamske države.
c) Stalni su i upotpunjeni od početka i nisu podložni nikakvoj uzurpaciji.
d) Ta prva i slobode nisu neograničeni.
Svaku od navedenih odlika pokušat ćemo obraditi u posebnom poglavlju.
Ljudska prava i slobode u islamu Allahovi, dž.š,su darovi
Ljudska prava i slobode u islamu nisu prirodna prava, već su to Allahovi, dž.š, darovi koji proističu iz šerijata i oslanjaju se na islamsko vjerovanje - akidu. Allah dž.š, stvorio je čovjeka i tim činom podario mu je pravo na život, počastio ga i odlikovao savršenim i nepromjenljivim pravima i slobodama u šerijatu. Allah dž.š, dao je čovjeku da slobodno raspolaže svojim postupcima i djelima, podarivši mu slobodnu volju i učinivši ga odgovornim za nju. Centar zaduženja i odgovornosti je razum, a Allah,dž.š, traži odgovornost od pametnih i slobodnih, dok oni koji supriljeni da nešto čine ili su mentalno nesposobni, oslobođeni odgovornosti za svoje postupke.
Individualna ljudska sloboda proističe iz volje koju je Allah, dž.š, podario svakom čovjeku i sputao je islamskim zakonom. Voljom se, takođem ograničava i sloboda.
Šerijat je odredio da svak odgovara za svoja djela i postupke. Poznato je da nema odgovornosti gdje nema slobode, i radi toga je islam i priznao slobodu. Kur'an na više mjesta upućuje da su prava i slobode Allahovi, dž.š, darovi. Tako se npr. spominje da je pravo na posjedovanje imovine Allahov, dž.š, dar u slijedećim ajetima:'Kako oni ne vide da Mi samo zbog njih stoku stvaramo i da oni njome raspolažu kao vlasnici!' Jasin, 71. 'I dajte im nešto od imetka koji je Allah vama dao.' En-Nur, 33.
Kur'an, što je očito i iz sljedećeg ajeta, upućuje na čovjekovu superiornost nad ostalim stvorenjima:'Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali: dali smo im da kopnom i morem putuju.' El-Isra, 70. Kur'an, također, upućuje da je pravo na život Allahov, dž.š, dar: -Reci:'On sve stvara i daje vam sluh i vid i pamet, a vi se malo zahvaljujete.' El-Mulk, 23.
Islamsko postavljanje ljudskih prava i sloboda na osnovi da su to Allahovi, dž.š, darovi ima bezbroj pozitivnih rezultata. Navest ćemo neke od njih:
- Time ta prava i slobode uživaju dovoljno poštovanja, uvažavanja i svetosti. Ono što vladar ne smije učiniti, ne smiju učiniti ni ljudi jedni drugima, gaziti i uzurpirati ta prava. Vladar koji se suprotstavi Allahovom zakonu gubi legalitet za opstanka na vlasti.
- Utemeljenje prava i sloboda u islamu na toj osnovi, naglašava vjerski karakter takvog ponašanja i čini da njihovi simpatiteri, protagonisti i zagovornici budu poštovani i uvažavani, a ne da se ljudi prisilno nagone da ta prava i slobode poštuju i uvažavaju. To poštovanje proizilazi iz dubine duše, počiva na vjerovanju u Allaha, dž.š, koji je propisao ta prava i slobode. Bez sumnje, u tome je garancija za njihovu primjenu i negaženje, pa čak kada bi se i pružila prilika za to.
- Također, logično je da ta prava i slobode nisu podložni nikakvoj uzurpaciji niti derogaciji, jer da bi se to moglo izvesti potrebno je da se spusti objava i da ih derogira. Međutim, poznato je da nema objave nakon smrti Allahova Poslanika, s.a.v.s.
- Ljudska prava i slobode u islamu su zaštićeni od bilo kakve krajnosti. Zato u islamu individualna prava nemaju prevlast nad kolektivnim pravima i obratno, jer tvorac ovih prava je Allah, dž.š, preko Svoga zakonika, šerijata, a ne pojedinci, koji bi sebi priuštili bezgranična prava i slobode, niti država koja bi uvećala svoja prava na račun prava pojedinaca.
Univerzalnost i općenitost u ljudskim pravima i slobodama
Pod univerzalnošću se podrazumijeva sveobuhvatnost svih prava i sloboda, bez obzira da li su to klasična ili socijalna i ekonomska prava i slobode. Pod općenitošću se podrazumijeva da se prava i slobode odnose na sve državljane islamske države, bez ikakve diskriminacije po osnovu boje, porijekla, jezika ili čak i vjerovanja.
Ljudska prava i slobode u islamu su usavršeni od početka islama i nisu podložni nikakvoj uzurpaciji
Sistem ljudskih prava i sloboda imao je tokom historije kontinuirani razvoj kroz razne političke sisteme i ustavno pravo.Taj sistem je počeo, po individualnoj školi, svoj razvoj od individualnih prirodnih prava. Po učenju te škole, prava i slobode čovjek zadobija zato što je čovjek. Potom je taj sistem evoluirao dok konačno nije dosegao, u savremenom ustavnom pravu , do ekonomskih i socijalnih prava i sloboda. Međutim, ta prava i slobode pojavile su se u potpunoj i savršenoj formi u islamskom pravu, odmah u vrijeme silaska Objave i nisu doživljavala nikakvu evoluciju, kao što je to slučaj u drugim sistemima i filozofijama. To se u islamu desilo prije petnaest stoljeća. Znači, prava i slobode, a posebno socijalna i ekonomska, koja su savremeni politički sistemi i ustavno pravo upoznali ne tako davno, bila su u islamu legalizovana i upotpunjena još u vrijeme spuštanja Objave tj. odmah na početku islama. Može se postaviti sljedeće pitanje: Zašto je trebalo toliko vremena sistemu prava i sloboda u savremenim političkim sistemima i ustavnom pravu da bi donio i legalizovao socijalna prava i slobode, za razliku od islama gdje se to desilo prije više od 14 stoljeća?
Na to pitanje može se odgovoriti na sljedeći način:Ljudska prava i slobode u islamu dio su islamskog zakonika. Osnovna odlika šerijata je savršenost, jer se odlikuje istim osobinama kojima se odlikuje i njegov Zkonodavac, tj. Allah dž.š. Poznato je da je jedno od osnovnih Allahovih svojstava savršenost. Zato je nemoguće zamisliti da Njegov zakonik (šerijat) bude nesavršen, ili da prava i slobode, koje su dio šerijata, budu nesavršene.
Ljudska prava i slobode u islamu nisu apsolutni
Poznato je da kada individualni interesi i slobode prevladaju kolektivne interese, ne obazirući se na njih, u takvom slučaju nastaje anarhija i cijelo društvo postaje pozornicom egoizma, despotizma i posljedica koje proizilaze iz toga.Iz tih razloga, prava i slobode u islamu su ograničene ili sputane općom dobrobiti i interesom. Navešćemo kao primjer pravo na posjedovanje imovine i slobodu mišljenja i objasniti kako opći interes ograničava ili sputava ta individualna prava i slobode.
Pravo na ličnu imovinu
Islam je priznao ljudima pravo posjedovanja imovine, ali on to pravo nije učinio apsolutnim, nego ga je učinio sputanim, ograničenjima koja garantuju i štite opći interes. Islam prema tom pravu nije samo njegov čuvar, nego ga s jedne strane priznaje i štiti, a s druge strane ograničava i uređuje. Šerijat je ograničio to pravo na sljedeće načine:
1.U nastanku - Islam traži od svojih sljedbenika da imetak steknu na islamski, legalan način.Ako se taj imetak stekne na po islamu nedozvoljen način,on to pravo ne priznaje niti ga štiti, već naređuje da se takav imetak oduzme od onog ko ga je stekao i vrati njegovom pravom vlasniku, ako postoji, a ako ga nema, onda se takav imetak stavlja u državnu kasu.
2.U investiranju i u obavezama prema općoj dobrobiti - Islam je odredio puteve i sredstva za ulaganje imetka i njegovo investiranje kroz razne ugovore i šerijatska korištenja.Zato, islam ne priznaje nikakvo povećanje imetka niti njegovo investiranje u ono što je po islamu zabranjene, kao što je kamata, prodaja alkohola ili otvaranje javnih kuća, birtija ili kockarnica i drugo. Također, islam je ograničio to pravo time što se iz privatne imovine mora izdvojiti jedan dio za opći interes, tj. za interes zajednice koji je formulisan u zekjatu, u drugim određenim po šerijatu financijskim obavezama,u zabrani oporučivanja više od jedne trećine, kako bi se zaštitilo pravo drugih nasljednika, u druge dvije trećine.
3.U potrošnji - Islam je odredio da se imetak troši umjereno, ne rasipajući ga niti škrtareći. Uzvišeni veli:'I oni koji, kad udjeljuju, ne rasipaju i ne škrtare, već se u tome sredine drže.' El-Furkan, 67. Uz to, islam je ograničio to pravo time što je zabranio da se troši na stvari koje su zabranjene.
4. I na kraju, islam je dozvolio da se to pravo u nuždi i radi općeg ineresa, nakon što se njegovu vlasniku plati pravedna protuusluga, može konfiskovati. Islamski pravnici su za to naveli određene primjere, kao npr.da je dozvoljeno oduzeti privatnu imovinu radi proširenja zajedničkog puta, kao što je dozvoljeno i prodati ličnu imovinu, bez pristanka vlasnika, da bi se podmirili njegovi dugovi prema drugima.(1)
Iz svega navedenog vide se da pravo na posjedovanje imovine nije apsolutno, već je to pravo koje uživa priznanje i zaštitu s jedne strane, i koje je podložno preciznom ustrojstvu radi općeg interesa, s druge strane. Upravo to je taj metod koji u isto vrijeme slijedi islam pri realizaciji individualne i kolektivne dobrobiti.
Sloboda mišljenja
Islam je priznao slobodu mišljenja, obavezujući je iz svoja dva važna načela:
Prvo načelo je šura, koju je učinio pravom za pojedince a obavezom za vladara, i upravo u šuri postoji sloboda izlaganja mišljenja.
Drugo načelo je naređivanje dobra i sprečavanja zla.Islam je obavezao svakog muslimana da traži da se radi dobro i da se sprečava zlo. Priznavanje tog prava nužno zahtijeva da svaki pojedinac ima pravo da iskaže svoje mišljenje prilikom traženja njegove realizacije, jer da bi se nešto i realizovalo, nužno je da postoji ta sloboda, zato što je ona najefikasnije sredstvo za ostvarenje spomenute naredbe. To pravo se ,također, ogleda i u tome što je islam priznao slobodu vjerovanja za nemuslimane i nije ih prisilio da napuste svoju vjeru. Uzvišeni veli:'U vjeru nije dozvoljeno silom nagoniti.' El-Bekare, 256.
Međutim, sloboda mišljenja ,također, nije apsolutna nego je ograničena radi općeg interesa i dobrobiti. Navest ćemo samo nekoliko ograničenja kojima se sputava to pravo.
Prvo: Da onaj ko nudi mišljenje ima namjeru da svojim mišljenjem ponudi iskren savjet onom kome je mišljenje upućeno. U jednom hadisu se veli:'Vjera je savjet. Upitali smo: Kome, O Allahov Poslaniče? Odgovorio je: Allahu, Njegovoj knjizi, Njegovu Poslaniku, vladarima muslimana i muslimanima.'(2) Zato nije dozvoljeno čovjeku koji namjerava da izrekne svoje mišljenje o postupcima vladara dato bude s namjerom da ih ozloglasi, da uveliča njihove loše postupke, da ih omalovaži, da nahuška ljude protiv njih ili da uradi nešto čime se ne zadobiva Allahovo zadovoljstvo, niti želi dobro onome kome je upućen savjet, niti se želi time postići opća dobrobit.
Drugo: Da mišljenje koje izrekne musliman u vezi sa vladarevim postupcima bude utemeljeno na znanju i razumijevanju (fikhu). Nije dozvoljeno nikome da kritikuje npr. vladare u idžtihadskim stvarima, jer njegovo mišljenje nije preče od njihovih mišljenja u tim pitanjima.Također, nije pojedincima dozvoljeno, po šerijatu, pozivajući se na slobodu mišljenja, izazivati međusobnu smutnju i konflikte sa onima koji imaju ili zastupaju drugačije poglede i mišljenja o pitanjima o kojima se stavovi razilaze, zbog toga što ne prihvataju ili zastupaju njihovo mišljenje.(3)
Treće: Da se pazi na islamski bonton i moral prilikom izražavanja svog mišljenja. Zato nije dozvoljeno udarati na tuđui obraz, psovati ljude i lijepiti im etikete pozivajući se na slobodu mišljenja. Moramo znati da sloboda mišljenja u islamu prestaje ondje gdje se pretvara u sredstvo nereda i nanošenja moralne ili materijalne štete drugima.
četvrto: Sloboda vjerovanja jedna vrsta je slobode mišljenja, koja je, također, ograničena četvrtim ograničenjem, zabranom odpadništva od islama. Islam, iako je dao nemuslimanima slobodu vjerovanja i dozvolio im da žive u okrilju islamske države kao njeni državljani, da imaju ista prava kao i muslimani, ipak ni njima a ni drugima nije dozvolio da neko od njih primi islam kada hoće i s namjerom da se odmetne od njega kad hoće, pozivajući se u svemu tome na slobodu vjerovanja ili slobodu mišljenja. Islam je postavio ograničenje na slobodu mišljenja radi dobrobiti zajednice i uklanjanja nereda i smutnje. To zato, što je odpadništvo od islama i njegovo javno manifestovanje samo po sebi smutnja i šteta za zajednicu, ako se to namjerno uradi sa predumišljenjem i upornošću.Jer, ne bismo saznali za otpadnika da on nije namjerno proklamovao svoje otpadništvo, namjeravajući da time počne dovoditi ljude u sumnj u svoje vjerovanje, da stvori kod njih nedoumicu i da poljulja stabilnost islamske države koja je uzela islam temeljem svoga nastanka, opstanka i cilja.(4)
Dokaz da otpadnik koji javno proklamuje svoje otpadništvo želi time naštetiti interesima islamske zajednice je sljedeći ajet:'Neki sljedbenici Knjige govore:'Pokažite da i vi vjerujete u ono što se objavljuje vjernicima, i to na početku dana, a pri kraju dana to porecite ne bi li i oni svoju vjeru napustili.' Ali- Imran, 72. Allah, dž.š, nam je ovim ajetom jasno otkrio namjeru otpadnika, koji prvo prime islam a zatim se odmetnu od njega da bi tako doveli ljude u sumnju u svoje vjerovanje, stvorili nestabilno stanje i razjedinili islamsko društvo, a posljedce svega toga su velike i nesagledive za islamsku državu i zajednicu.
Također, mora se poštovati islamsko vjerovanje-akide i islamski šerijat. Niko nema pravo, pozivajući se na slobodu mišljenja, da bilo na koji način omalovaži islam, Poslanika ili bilo koju drugu islamsku svetinju, jer ko to uradi, postaje murted - otpadnik od vjere i zaslužuje za to islamom propisanu kaznu. Znači,sloboda mišljenja nije apsolutna u islamu. To je sloboda koja uživa priznanje i zaštitu da bi se time realizovao interes pojedinca. Ta sloboda zatim je podvrgnuta pravilima i ograničenjima koja smo spomenuli, kako bi se tako realizovao interes zajednice. To je, upravo, način na koji je islam, u isto vrijeme, realizovao i zaštitio oba interesa, individualni i kolektivni.
Umjesto zaključka
Sistem ljudskih prava i sloboda u političkom islamskom sistemu ima svoju ideološku osnovu definisanu u islamskom akidetu- vjerovanju, iz kojeg proizilazi islamsko pravo - šerijat, koji reguliše ta prava i slobode na takav način da osigurava i štiti u isto vrijeme oba interesa, individualni i kolektivni. Islamska prava i slobode imaju posebnu prirodu i specifičnosti, jer se smatraju Allahovi, dž.š, darovima, izvedena su iz islamskog prava i utemeljena na islamskom vjerovanju - akidetu. Iz toga proističe da ta prava uživaju u velikoj mjeri svetost i poštovanje, što im osigurava da ih se dobrovoljno pridržavaju i država i njeni podanici, a u tome je sigurna garancija njihova uvažavanja i negaženja. Osim toga, prava i slobode u islamu nisu podložni nikakvoj konfiskaciji ili derogaciji, jer to je u islamskom pravu danas neizvodivo kako je već napomenuto.
Također, ta prava i slobode imaju karakter univerzalnosti i općenitosti, jer obuhvataju sve vrste prava i sloboda i odnose se na svakog muslimana ili nemuslimana koji živi u okrilju islamske države i smatra se njenim državljaninom. Prava i slobode u islamu su legalizovana, utemeljena i upotpunjena odmah na početku islama, za vrijeme Poslanika, a.s, u vrijeme kad ostali svijet, na polju političkih sistema, niti na polju ustavnog prava, nije poznavao nešto što se nazivalo teorijom ljudskih prava i sloboda. I na kraju, prava i slobode u islamu nisu apsolutni, nego su ograničena određenim pravilima i ograničenjima čime se osigurava i štite opći interesi i dobrobiti.
Bilješke:
1. Abdul Kerim Zejdan, Usulud-da'we, drugo izdanje, 1972.godine Matbea Selman el-Eazmi, str.222.
2.Eddaremi,Ubu Muhammed Abdullah bin Abdurrahman, Sunenu Ddaremi, naučna obrada: Abdullah Hašim Jemani el-Medeni, Šeriketu ttibaa el-fennijje el-muttehide, Kairo 1966.godine,tom 2, str. 220.
3. Abdul Kerim Zejdan, Usulu-d-da'we,str.188
4. Ibid str.76
Uzvišeni veli:'Mi smo sinove Ademove,doista, odlikovali:dali smo im da kopnom i morem putuju, i opskrbili ih ukusnim jelima, i dali im veliku prednost nad mnogima koje smo stvorili.' El-Isra, 70. Na osnovu te prednosti, Allah je čovjeku podario određena i nepromjenljiva prava i prednost nad ostalim stvorenjima . S druge strane, te privilegije omogućuju mu da obožava Uzvišenog ibadetom u njegovom širem značenju,što je, u osnovi, i cilj čovjekova stvaranja,'Džinove i ljude sam stvorio samo zato da me obožavaju.' Ezzarijat, 56. Obožavanje se postiže apsolutnom pokornosti Uzvišenom Allahu, dž.š. Cilj obožavanja je da uskladi pojedinca ili zajednice, segmente čovjekova duhovnog života i ponašanja i sve druge aktivnosti, u što se ubraja i korištenje njegovih prava i sloboda, u skladu sa onim što je Uzvišeni Allah, dž.š, propisao i objasnio u svom zakoniku ( šerijatu) postavljenom na islamskom vjerovanju, akidetu.
Pravilno shvatanje i razumijevanje ideološke osnove ljudskih prava i sloboda u islamu omogućava čovjeku da uživa ta prava i slobode, smatrajući ih Allahovim darovima, sukladno Allahovom zakoniku. Takvo shvatanje obavezuje i islamsku državu da građanima omogući uživanje tih prava. Država u islamu postoji upravo samo zato da omogući muslimanima da žive originalnim islamskim životom, čija osnovna odlika je mogućnost uživanja ljudskih prava i sloboda, ili čak državno podsticanje na korištenje prava i sloboda koje ljudima pripadaju.
Plodovi takvog shvatanja od ogromne su važnosti, jer i državljanin i država nastoje osigurati ta prava, omogućiti njihovu primjenu i uživanje.Takođe, državljanin sa zadovoljstvom prihvata sva ograničenja i ustrojstva koja je postavio šerijat u primjeni prava i sloboda, a i država sa zadovoljstvom prihvata sva ograničenja u ovlastima koja su šerijatom propisana. I musliman i islamska država vjeruju u jednu akidu iz čijeg zakonika su proizišla ta prava i slobode, kao što vjeruju i u jednog Boga, koji im je podario ta prava i slobode. Islam je uskladio pojedinačne i kolektivne tendencije i sličan primjer ne može se naći u drugim sistemima i filozofijama. Islam je to postigao objedinjenjem cilja pojedinca sa ciljem kolektiva i obrnuto. Taj cilj je primjena islamskog zakona - šerijata, u što spadaju prava i slobode, tražeći time Allahovo zadovoljstvo i sreću na drugom svijetu.Sa takvim sustavom islam je uspio da izbjegne pretjeranost u personalnim pravima na račun kolektivnih i obratno.Poznato je da kada personalna prava zadobiju prevlast nad državom i kolektivnim pravima - nastaje anarhija, a kada država i kolektivna prava steknu prevlast nad prsonalnim pravima - nastaje tiranija. Znači, nužno je iznaći garanciju kojom će se zaštiti od nasilja sa obje strane. Neophodno je pravedno prosuđivati i imati preciznu vagu koja će sve to tačno izvagati. To je, bez sumnje, šerijat, koji je tačno odredio šta pripada pojedincu, a i gdje su granice općeg ineresa. I ne samo to, već o ono što odredi šerijat preobražava u akide - vjeru koja se mora slijediti.
Iz izloženog se da zaključiti da se pojedinac ne može utopiti u državu u islamskom političkom sistemu. On ravnopravno stoji spram države i ti odnosi su su uzajamno potpomažući. Pa,ako je dužnost pojedinca da pomaže državu, da radi na njenom opstanku i razvoju i da joj se pokorava sve dok se država pokorava Allahovom zakonu, što su islamski pravnici definisali sljedećom sintagmom: 'bi takdimit-taati ven-nusreti,' dužnost je države u islamu, također, da ostvari i očuva muslimana kao jaku i jasnu islamsku ličnost, tako što će joj omogućiti da potpuno uživa prava i slobode koje joj je Allah, dž.š, podario.
SPECIFIčNOSTI I PRIRODA LJUDSKIH PRAVA I SLOBODA
Ljudska prava i slobode u islamu imaju posebnu prirodu i odlikuju se sa sljedećim specifičnostima:
a) To su Allahovi, dž.š, darovi.
b)Univerzalni su jer obuhvataju sva prava i slobode i odnose se nacjelokupno stanovništvo islamske države.
c) Stalni su i upotpunjeni od početka i nisu podložni nikakvoj uzurpaciji.
d) Ta prva i slobode nisu neograničeni.
Svaku od navedenih odlika pokušat ćemo obraditi u posebnom poglavlju.
Ljudska prava i slobode u islamu Allahovi, dž.š,su darovi
Ljudska prava i slobode u islamu nisu prirodna prava, već su to Allahovi, dž.š, darovi koji proističu iz šerijata i oslanjaju se na islamsko vjerovanje - akidu. Allah dž.š, stvorio je čovjeka i tim činom podario mu je pravo na život, počastio ga i odlikovao savršenim i nepromjenljivim pravima i slobodama u šerijatu. Allah dž.š, dao je čovjeku da slobodno raspolaže svojim postupcima i djelima, podarivši mu slobodnu volju i učinivši ga odgovornim za nju. Centar zaduženja i odgovornosti je razum, a Allah,dž.š, traži odgovornost od pametnih i slobodnih, dok oni koji supriljeni da nešto čine ili su mentalno nesposobni, oslobođeni odgovornosti za svoje postupke.
Individualna ljudska sloboda proističe iz volje koju je Allah, dž.š, podario svakom čovjeku i sputao je islamskim zakonom. Voljom se, takođem ograničava i sloboda.
Šerijat je odredio da svak odgovara za svoja djela i postupke. Poznato je da nema odgovornosti gdje nema slobode, i radi toga je islam i priznao slobodu. Kur'an na više mjesta upućuje da su prava i slobode Allahovi, dž.š, darovi. Tako se npr. spominje da je pravo na posjedovanje imovine Allahov, dž.š, dar u slijedećim ajetima:'Kako oni ne vide da Mi samo zbog njih stoku stvaramo i da oni njome raspolažu kao vlasnici!' Jasin, 71. 'I dajte im nešto od imetka koji je Allah vama dao.' En-Nur, 33.
Kur'an, što je očito i iz sljedećeg ajeta, upućuje na čovjekovu superiornost nad ostalim stvorenjima:'Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali: dali smo im da kopnom i morem putuju.' El-Isra, 70. Kur'an, također, upućuje da je pravo na život Allahov, dž.š, dar: -Reci:'On sve stvara i daje vam sluh i vid i pamet, a vi se malo zahvaljujete.' El-Mulk, 23.
Islamsko postavljanje ljudskih prava i sloboda na osnovi da su to Allahovi, dž.š, darovi ima bezbroj pozitivnih rezultata. Navest ćemo neke od njih:
- Time ta prava i slobode uživaju dovoljno poštovanja, uvažavanja i svetosti. Ono što vladar ne smije učiniti, ne smiju učiniti ni ljudi jedni drugima, gaziti i uzurpirati ta prava. Vladar koji se suprotstavi Allahovom zakonu gubi legalitet za opstanka na vlasti.
- Utemeljenje prava i sloboda u islamu na toj osnovi, naglašava vjerski karakter takvog ponašanja i čini da njihovi simpatiteri, protagonisti i zagovornici budu poštovani i uvažavani, a ne da se ljudi prisilno nagone da ta prava i slobode poštuju i uvažavaju. To poštovanje proizilazi iz dubine duše, počiva na vjerovanju u Allaha, dž.š, koji je propisao ta prava i slobode. Bez sumnje, u tome je garancija za njihovu primjenu i negaženje, pa čak kada bi se i pružila prilika za to.
- Također, logično je da ta prava i slobode nisu podložni nikakvoj uzurpaciji niti derogaciji, jer da bi se to moglo izvesti potrebno je da se spusti objava i da ih derogira. Međutim, poznato je da nema objave nakon smrti Allahova Poslanika, s.a.v.s.
- Ljudska prava i slobode u islamu su zaštićeni od bilo kakve krajnosti. Zato u islamu individualna prava nemaju prevlast nad kolektivnim pravima i obratno, jer tvorac ovih prava je Allah, dž.š, preko Svoga zakonika, šerijata, a ne pojedinci, koji bi sebi priuštili bezgranična prava i slobode, niti država koja bi uvećala svoja prava na račun prava pojedinaca.
Univerzalnost i općenitost u ljudskim pravima i slobodama
Pod univerzalnošću se podrazumijeva sveobuhvatnost svih prava i sloboda, bez obzira da li su to klasična ili socijalna i ekonomska prava i slobode. Pod općenitošću se podrazumijeva da se prava i slobode odnose na sve državljane islamske države, bez ikakve diskriminacije po osnovu boje, porijekla, jezika ili čak i vjerovanja.
Ljudska prava i slobode u islamu su usavršeni od početka islama i nisu podložni nikakvoj uzurpaciji
Sistem ljudskih prava i sloboda imao je tokom historije kontinuirani razvoj kroz razne političke sisteme i ustavno pravo.Taj sistem je počeo, po individualnoj školi, svoj razvoj od individualnih prirodnih prava. Po učenju te škole, prava i slobode čovjek zadobija zato što je čovjek. Potom je taj sistem evoluirao dok konačno nije dosegao, u savremenom ustavnom pravu , do ekonomskih i socijalnih prava i sloboda. Međutim, ta prava i slobode pojavile su se u potpunoj i savršenoj formi u islamskom pravu, odmah u vrijeme silaska Objave i nisu doživljavala nikakvu evoluciju, kao što je to slučaj u drugim sistemima i filozofijama. To se u islamu desilo prije petnaest stoljeća. Znači, prava i slobode, a posebno socijalna i ekonomska, koja su savremeni politički sistemi i ustavno pravo upoznali ne tako davno, bila su u islamu legalizovana i upotpunjena još u vrijeme spuštanja Objave tj. odmah na početku islama. Može se postaviti sljedeće pitanje: Zašto je trebalo toliko vremena sistemu prava i sloboda u savremenim političkim sistemima i ustavnom pravu da bi donio i legalizovao socijalna prava i slobode, za razliku od islama gdje se to desilo prije više od 14 stoljeća?
Na to pitanje može se odgovoriti na sljedeći način:Ljudska prava i slobode u islamu dio su islamskog zakonika. Osnovna odlika šerijata je savršenost, jer se odlikuje istim osobinama kojima se odlikuje i njegov Zkonodavac, tj. Allah dž.š. Poznato je da je jedno od osnovnih Allahovih svojstava savršenost. Zato je nemoguće zamisliti da Njegov zakonik (šerijat) bude nesavršen, ili da prava i slobode, koje su dio šerijata, budu nesavršene.
Ljudska prava i slobode u islamu nisu apsolutni
Poznato je da kada individualni interesi i slobode prevladaju kolektivne interese, ne obazirući se na njih, u takvom slučaju nastaje anarhija i cijelo društvo postaje pozornicom egoizma, despotizma i posljedica koje proizilaze iz toga.Iz tih razloga, prava i slobode u islamu su ograničene ili sputane općom dobrobiti i interesom. Navešćemo kao primjer pravo na posjedovanje imovine i slobodu mišljenja i objasniti kako opći interes ograničava ili sputava ta individualna prava i slobode.
Pravo na ličnu imovinu
Islam je priznao ljudima pravo posjedovanja imovine, ali on to pravo nije učinio apsolutnim, nego ga je učinio sputanim, ograničenjima koja garantuju i štite opći interes. Islam prema tom pravu nije samo njegov čuvar, nego ga s jedne strane priznaje i štiti, a s druge strane ograničava i uređuje. Šerijat je ograničio to pravo na sljedeće načine:
1.U nastanku - Islam traži od svojih sljedbenika da imetak steknu na islamski, legalan način.Ako se taj imetak stekne na po islamu nedozvoljen način,on to pravo ne priznaje niti ga štiti, već naređuje da se takav imetak oduzme od onog ko ga je stekao i vrati njegovom pravom vlasniku, ako postoji, a ako ga nema, onda se takav imetak stavlja u državnu kasu.
2.U investiranju i u obavezama prema općoj dobrobiti - Islam je odredio puteve i sredstva za ulaganje imetka i njegovo investiranje kroz razne ugovore i šerijatska korištenja.Zato, islam ne priznaje nikakvo povećanje imetka niti njegovo investiranje u ono što je po islamu zabranjene, kao što je kamata, prodaja alkohola ili otvaranje javnih kuća, birtija ili kockarnica i drugo. Također, islam je ograničio to pravo time što se iz privatne imovine mora izdvojiti jedan dio za opći interes, tj. za interes zajednice koji je formulisan u zekjatu, u drugim određenim po šerijatu financijskim obavezama,u zabrani oporučivanja više od jedne trećine, kako bi se zaštitilo pravo drugih nasljednika, u druge dvije trećine.
3.U potrošnji - Islam je odredio da se imetak troši umjereno, ne rasipajući ga niti škrtareći. Uzvišeni veli:'I oni koji, kad udjeljuju, ne rasipaju i ne škrtare, već se u tome sredine drže.' El-Furkan, 67. Uz to, islam je ograničio to pravo time što je zabranio da se troši na stvari koje su zabranjene.
4. I na kraju, islam je dozvolio da se to pravo u nuždi i radi općeg ineresa, nakon što se njegovu vlasniku plati pravedna protuusluga, može konfiskovati. Islamski pravnici su za to naveli određene primjere, kao npr.da je dozvoljeno oduzeti privatnu imovinu radi proširenja zajedničkog puta, kao što je dozvoljeno i prodati ličnu imovinu, bez pristanka vlasnika, da bi se podmirili njegovi dugovi prema drugima.(1)
Iz svega navedenog vide se da pravo na posjedovanje imovine nije apsolutno, već je to pravo koje uživa priznanje i zaštitu s jedne strane, i koje je podložno preciznom ustrojstvu radi općeg interesa, s druge strane. Upravo to je taj metod koji u isto vrijeme slijedi islam pri realizaciji individualne i kolektivne dobrobiti.
Sloboda mišljenja
Islam je priznao slobodu mišljenja, obavezujući je iz svoja dva važna načela:
Prvo načelo je šura, koju je učinio pravom za pojedince a obavezom za vladara, i upravo u šuri postoji sloboda izlaganja mišljenja.
Drugo načelo je naređivanje dobra i sprečavanja zla.Islam je obavezao svakog muslimana da traži da se radi dobro i da se sprečava zlo. Priznavanje tog prava nužno zahtijeva da svaki pojedinac ima pravo da iskaže svoje mišljenje prilikom traženja njegove realizacije, jer da bi se nešto i realizovalo, nužno je da postoji ta sloboda, zato što je ona najefikasnije sredstvo za ostvarenje spomenute naredbe. To pravo se ,također, ogleda i u tome što je islam priznao slobodu vjerovanja za nemuslimane i nije ih prisilio da napuste svoju vjeru. Uzvišeni veli:'U vjeru nije dozvoljeno silom nagoniti.' El-Bekare, 256.
Međutim, sloboda mišljenja ,također, nije apsolutna nego je ograničena radi općeg interesa i dobrobiti. Navest ćemo samo nekoliko ograničenja kojima se sputava to pravo.
Prvo: Da onaj ko nudi mišljenje ima namjeru da svojim mišljenjem ponudi iskren savjet onom kome je mišljenje upućeno. U jednom hadisu se veli:'Vjera je savjet. Upitali smo: Kome, O Allahov Poslaniče? Odgovorio je: Allahu, Njegovoj knjizi, Njegovu Poslaniku, vladarima muslimana i muslimanima.'(2) Zato nije dozvoljeno čovjeku koji namjerava da izrekne svoje mišljenje o postupcima vladara dato bude s namjerom da ih ozloglasi, da uveliča njihove loše postupke, da ih omalovaži, da nahuška ljude protiv njih ili da uradi nešto čime se ne zadobiva Allahovo zadovoljstvo, niti želi dobro onome kome je upućen savjet, niti se želi time postići opća dobrobit.
Drugo: Da mišljenje koje izrekne musliman u vezi sa vladarevim postupcima bude utemeljeno na znanju i razumijevanju (fikhu). Nije dozvoljeno nikome da kritikuje npr. vladare u idžtihadskim stvarima, jer njegovo mišljenje nije preče od njihovih mišljenja u tim pitanjima.Također, nije pojedincima dozvoljeno, po šerijatu, pozivajući se na slobodu mišljenja, izazivati međusobnu smutnju i konflikte sa onima koji imaju ili zastupaju drugačije poglede i mišljenja o pitanjima o kojima se stavovi razilaze, zbog toga što ne prihvataju ili zastupaju njihovo mišljenje.(3)
Treće: Da se pazi na islamski bonton i moral prilikom izražavanja svog mišljenja. Zato nije dozvoljeno udarati na tuđui obraz, psovati ljude i lijepiti im etikete pozivajući se na slobodu mišljenja. Moramo znati da sloboda mišljenja u islamu prestaje ondje gdje se pretvara u sredstvo nereda i nanošenja moralne ili materijalne štete drugima.
četvrto: Sloboda vjerovanja jedna vrsta je slobode mišljenja, koja je, također, ograničena četvrtim ograničenjem, zabranom odpadništva od islama. Islam, iako je dao nemuslimanima slobodu vjerovanja i dozvolio im da žive u okrilju islamske države kao njeni državljani, da imaju ista prava kao i muslimani, ipak ni njima a ni drugima nije dozvolio da neko od njih primi islam kada hoće i s namjerom da se odmetne od njega kad hoće, pozivajući se u svemu tome na slobodu vjerovanja ili slobodu mišljenja. Islam je postavio ograničenje na slobodu mišljenja radi dobrobiti zajednice i uklanjanja nereda i smutnje. To zato, što je odpadništvo od islama i njegovo javno manifestovanje samo po sebi smutnja i šteta za zajednicu, ako se to namjerno uradi sa predumišljenjem i upornošću.Jer, ne bismo saznali za otpadnika da on nije namjerno proklamovao svoje otpadništvo, namjeravajući da time počne dovoditi ljude u sumnj u svoje vjerovanje, da stvori kod njih nedoumicu i da poljulja stabilnost islamske države koja je uzela islam temeljem svoga nastanka, opstanka i cilja.(4)
Dokaz da otpadnik koji javno proklamuje svoje otpadništvo želi time naštetiti interesima islamske zajednice je sljedeći ajet:'Neki sljedbenici Knjige govore:'Pokažite da i vi vjerujete u ono što se objavljuje vjernicima, i to na početku dana, a pri kraju dana to porecite ne bi li i oni svoju vjeru napustili.' Ali- Imran, 72. Allah, dž.š, nam je ovim ajetom jasno otkrio namjeru otpadnika, koji prvo prime islam a zatim se odmetnu od njega da bi tako doveli ljude u sumnju u svoje vjerovanje, stvorili nestabilno stanje i razjedinili islamsko društvo, a posljedce svega toga su velike i nesagledive za islamsku državu i zajednicu.
Također, mora se poštovati islamsko vjerovanje-akide i islamski šerijat. Niko nema pravo, pozivajući se na slobodu mišljenja, da bilo na koji način omalovaži islam, Poslanika ili bilo koju drugu islamsku svetinju, jer ko to uradi, postaje murted - otpadnik od vjere i zaslužuje za to islamom propisanu kaznu. Znači,sloboda mišljenja nije apsolutna u islamu. To je sloboda koja uživa priznanje i zaštitu da bi se time realizovao interes pojedinca. Ta sloboda zatim je podvrgnuta pravilima i ograničenjima koja smo spomenuli, kako bi se tako realizovao interes zajednice. To je, upravo, način na koji je islam, u isto vrijeme, realizovao i zaštitio oba interesa, individualni i kolektivni.
Umjesto zaključka
Sistem ljudskih prava i sloboda u političkom islamskom sistemu ima svoju ideološku osnovu definisanu u islamskom akidetu- vjerovanju, iz kojeg proizilazi islamsko pravo - šerijat, koji reguliše ta prava i slobode na takav način da osigurava i štiti u isto vrijeme oba interesa, individualni i kolektivni. Islamska prava i slobode imaju posebnu prirodu i specifičnosti, jer se smatraju Allahovi, dž.š, darovima, izvedena su iz islamskog prava i utemeljena na islamskom vjerovanju - akidetu. Iz toga proističe da ta prava uživaju u velikoj mjeri svetost i poštovanje, što im osigurava da ih se dobrovoljno pridržavaju i država i njeni podanici, a u tome je sigurna garancija njihova uvažavanja i negaženja. Osim toga, prava i slobode u islamu nisu podložni nikakvoj konfiskaciji ili derogaciji, jer to je u islamskom pravu danas neizvodivo kako je već napomenuto.
Također, ta prava i slobode imaju karakter univerzalnosti i općenitosti, jer obuhvataju sve vrste prava i sloboda i odnose se na svakog muslimana ili nemuslimana koji živi u okrilju islamske države i smatra se njenim državljaninom. Prava i slobode u islamu su legalizovana, utemeljena i upotpunjena odmah na početku islama, za vrijeme Poslanika, a.s, u vrijeme kad ostali svijet, na polju političkih sistema, niti na polju ustavnog prava, nije poznavao nešto što se nazivalo teorijom ljudskih prava i sloboda. I na kraju, prava i slobode u islamu nisu apsolutni, nego su ograničena određenim pravilima i ograničenjima čime se osigurava i štite opći interesi i dobrobiti.
Bilješke:
1. Abdul Kerim Zejdan, Usulud-da'we, drugo izdanje, 1972.godine Matbea Selman el-Eazmi, str.222.
2.Eddaremi,Ubu Muhammed Abdullah bin Abdurrahman, Sunenu Ddaremi, naučna obrada: Abdullah Hašim Jemani el-Medeni, Šeriketu ttibaa el-fennijje el-muttehide, Kairo 1966.godine,tom 2, str. 220.
3. Abdul Kerim Zejdan, Usulu-d-da'we,str.188
4. Ibid str.76
(sura Et-Tewba 111. ajet)